Klima

KLIMA U HRVATSKOJ

Prostor Hrvatske dijeli se na tri velike prirodno-geografske cjeline:

• Panonski i peripanonski prostor obuhvaća nizinske i brežuljkaste dijelove istočne i sjeverozapadne Hrvatske. Gore više od 500 m rijetke su i “otočnog” karaktera. Najveći dio površine iskorištava se za ratarsku i stočarsku proizvodnju. Slavonija i Baranja na istoku najpogodnije su za uzgoj žitarica, vlažne doline i brdski predjeli bogati su šumom, a sjeverozapadni dio, koji izrazito gravitira prema Zagrebu, industrijski je najrazvijeniji.

• Brdsko-planinski prostor, koji uglavnom dijeli panonsku Hrvatsku od njezina primorskog dijela, slabije je razvijen kraj. Njegov će se budući razvoj temeljiti na prometnoj važnosti, daljem razvoju drvne industrije, na još nedostatno iskorištenim mogućnostima proizvodnje zdrave hrane, te na razvoju zimskog i seoskog turizma.

• Jadranski prostor obuhvaća uzak rubni primorski pojas, odijeljen od zaleđa visokim planinama. To je (pretežno) krški prostor s izrazito suhim ljetima. Malobrojni vodotoci najčešće se uskim sutjeskama probijaju prema moru. Hrvatsko se primorje dijeli na sjeverni (Istra i Kvarner) i južni dio (Dalmacija), s dobro izraženom uzdužnom podjelom na otočni, obalni i zagorski pojas.

Hrvatska jadranska obala jedna je od najrazvedenijih u Europi: ima 1246 otoka, otočića i hridi, čija je ukupna dužina obale čak 4,058 km, a kopna 1.777,7 km. Najveći je otok Krk (410 km2), a veličinom se ističu Cres (405,7 km2), Brač (395 km2), Hvar (300 km2), Pag (285 km2), Korčula (276 km2). Najveći su poluotoci Istra i Pelješac, a od zaljeva veličinom prednjači kvarnerski akvatorij.
Opće stanje klime, koje uključuje godišnji hod temperature zraka, padalina i drugih klimatskih elemenata, u Hrvatskoj je određeno s nekoliko faktora:

• Položaj u umjerenom klimatskom pojasu sjeverne polutke Zemlje (42º 23′ – 46º 33′ ). Klimatske prilike u Hrvatskoj su povoljne i umjerene, bez polarnih hladnoća ili tropskih vrućina. Izmjena četiri godišnja doba omogućuje povoljan vremenski raspored temperatura, padalina, insolacije, vjetrova, itd.

• Geografska raspodjela kopna i mora – Hrvatska se nalazi u pojasu između euroazijske kopnene mase i sjeverne Afrike, odnosno između sjevernog Atlantika i Sredozemnog mora. U sjevernom Atlantiku se ciklonalna područja stvaraju cijele godine, a zimi je ciklogenetsko područje i Sredozemlje. Ciklone nad Hrvatsku uglavnom dolaze s polarne i arktičke fronte nošene zapadnim vjetrovima. Na prednjoj strani tih ciklona struji topliji maritimni zrak (poznata islandska i genovska ciklona). Njihov je utjecaj najčešći u jesen i zimi. Blizina Atlantika se ljeti očituje kroz utjecaj azorske anticiklone koja najčešće ojača u srpnju i djeluje na čitavom Zapadnom Sredozemlju. Uz azorsku anticiklonu, ljeti se stvaraju i anticiklone nad sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Zbog toga u ljetnim mjesecima najčešće prevladava stabilno i lijepo vrijeme, sa sjeverozapadnim strujanjem. U zimskim mjesecima, zbog bržeg i većeg hlađenja kopna nastaje poznata sibirska anticiklona – prostrano kontinentalno područje visokog tlaka zraka. U siječnju se azorski i sibirski maksimum spajaju u jedinstveno područje visokog tlaka zraka, dok se nad Sredozemljem i sjevernim Atlantikom zadržava barometarski minimum. Takva raspodjela tlaka zraka uvjetuje prevladavajuće sjeverno i sjeveroistočno strujanje zimi. Dakle, za vremenske prilike nad Hrvatskom tijekom godine , posebno je važno pomicanje islandske ciklone te azorske i sibirske anticiklone.

• Regionalne i lokalne orografske prilike (raspored viših i visokih planina) te drugi modifikatori mogu uvelike modificirati utjecaj planetarnih strujanja. Planinski lanci mogu bitno utjecati na kretanje zračnih masa, a time i na temperaturu, padaline i vjetrove. Zbog Dinarida je utjecaj Jadranskog mora ograničen samo na uski primorski pojas (posebice u području Velebita). Međutim, kako su najviši dijelovi Velebita i ostali dijelovi Dinarida ispod 2000 metara nadmorske visine, nisu istovremeno i potpuni zaštitni klimatski bedem. U zaleđu sjevernog Jadrana su Dinaridi najniži i najuži, pa je u tom području najizrazitije prodiranje kontinentalnih utjecaja na obalu. Također su klimatski specifični i konkavni oblici reljefa – najizrazitiji primjer je Panonska nizina. Zimi se, zbog slabe vjetrovitosti akumulirani hladan zrak dugo zadržava u prizemnom sloju uvjetujući temperaturnu inverziju u kotlinama, dok su ljeti to prostori najvećih vrućina.

TEMPERATURA ZRAKA

Na temperature zraka u Hrvatskoj utječu geografska širina, nadmorska visina, raspodjela i odnos kopna i mora, te horizontalna izmjena zračnih masa.

Prema prosječnom trajanju insolacije razlikuju se dva velika područja:

1. Primorska Hrvatska, uključujući i cijelu Dalmaciju – ima godišnju insolaciju i do 2700 sati godišnje. Najviše ih ima na otocima i u južnoj Hrvatskoj.
2. Nizinska i gorska Hrvatska – uglavnom nema više od 2000 sunčanih sati godišnje

Prosječni iznosi i godišnji hod temperature zraka uvelike se razlikuju u pojedinim regijama Hrvatske. Geografski položaj i reljef također utječu na znatne lokalne razlike. U Hrvatskoj zime nisu jako hladne, niti su ljeta previše vruća.

Podaci o srednjoj siječanjskoj temperaturi pokazuju očitu razliku između panonske, primorske i gorske Hrvatske. Cijela panonska zavala i njen peripanonski rub imaju otprilike jednoliku temperaturu, unutar izotermi od –2 do 0 ºC. Izoterma od 0 ºC je vrlo blizu obale u zaleđu Rijeke i u podvelebitskom primorju, dok u srednjem i južnom primorju ulazi dublje u unutrašnjost. Samo viši dijelovi planina u gorskoj Hrvatskoj imaju srednju siječanjsku temperaturu nižu od –2 ºC, npr. Zavižan –4 ºC. Gradovi na obali imaju srednju siječanjsku temperaturu od 5,6 ºC za Rijeku do 9 ºC za Dubrovnik. U hladnijem dijelu godine česte su i temperaturne inverzije.

Jak utjecaj reljefa pokazuju podaci o srednjoj srpanjskoj temperaturi zraka. Tek najviši planinski prostori u Hrvatskoj imaju temperature niže od 18 ºC. Općenito, gorska Hrvatska bilježi prosjeke u srpnju od 15 do 20 ºC, kontinentalna nizinska od 18-22 ºC, a primorska od 22 do 24 ºC.

Maksimalne godišnje temperaturne razlike ili amplitude u Hrvatskoj iznose i više od 50 ºC. Amplitude su najviše u kontinentalnim nizinama i na najvišim planinama. Zbog blagog utjecaja mora u primorskoj Hrvatskoj temperature su stabilnije. U pravilu su u unutrašnjosti temperature više od zapada prema istoku, a na primorju od sjeverozapada prema jugoistoku.

PADALINE

Raspodjelu padalina u Hrvatskoj određuju tri glavna faktora:
• Snaga i učestalost prolaza ciklona i anticiklona
• Utjecaj reljefa
• Razvoj termičke konvekcije – u Panonskoj zavali je značajna ljeti, a na Jadranu zimi

Hrvatska s godišnjim prosjekom između 800 i 1000 mm padalina spada u umjereno humidne zemlje. Količina padalina u Hrvatskoj je povoljna za razvoj agrarne proizvodnje.
Prema geografskoj raspodjeli godišnje količine padalina u Hrvatskoj postoje tri padalinske zone:

1. Padalinsko područje većine otoka i dijelom obalni pojas – niže obale zapadne Istre i sjeverne Dalmacije – ovu zonu od druge dijeli izohijeta od 1000 mm (Npr. Palgruža samo 268 mm godišnje, Lastovo, 657, Poreč 869 mm, Zadar 915 mm)
2. Padalinsko područje bližih kvarnerskih otoka, Istre i gorske Hrvatske – ima najviše padalina, uglavnom između 1000 i 2000 mm, Npr. rab 1075mm, Opatija 1729 mm. Izuzetak je Risnjak sa 3700 mm.
3. Padalinsko područje nizinske (panonske) Hrvatske dobiva od 1200 mm na zapadu (npr. Karlovac 1116 mm) do oko 600 mm na sjeveroistoku Slavonije i Baranji (npr. Vukovar 646 mm).

Godišnji raspored (hod) padalina je različit u pojedinim regijama Hrvatske. U nizinskoj Hrvatskoj je veći udio padalina u toplom dijelu godine – tzv. kontinentalni maksimum padalina u ljetnom razdoblju (travanj-rujan). Riječ je uglavnom o konvekcijskim kišama, često uz grmljavinu i vjetrove. Primorska i gorska Hrvatska glavninu padalina dobiva u hladnijem dijelu godine (tzv. maritimni maksimum od listopada do ožujka). Riječ je uglavnom o padalinama ciklonskog porijekla koje donose najviše zapadni vjetrovi. Zamišljena granica između navedena dva područja padalina – tzv. crta kontinentalnosti nalazi se nešto južnije od Karlovca, do Gline i Dvora na Uni.

VJETROVI

Od velike važnosti za klimatske prilike su i vjetrovi. Najjači su u zimskom dijelu godine, osobito u primorskoj i gorskoj Hrvatskoj, gdje ih značajno modificiraju i orografski odnosi.

BURA
Na jadranskom obalnom području je najpoznatiji vjetar bura . Puše s kopna na more, hladan je i suh, izrazito mahovit vjetar koji traje nekoliko dana. Bura nastaje prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske zavale preko Dinarida na obalu. Po snazi i brzini bure posebno se ističu Rijeka, Senj, Maslenica, Split, Vrulja i Makarska, a njena učestalost opada od sjevernog prema južnom Jadranu. Najjača bura nastaju pri prijelazu kroz planinske prijevoje, kroz koje se hladni zrak kanalizira. Jačina bure znatno ovisi i o lokalnoj topografiji, a udaljavanjem od obale slabi.
Postoje dva osnovna tipa bure:
• Anticiklonska ili vedra bura puše u situacijama kad je nad srednjom Evropom snažna anticiklona, a istovremeno nad Sredozemljem jedna ili više ciklona
• Ciklonska ili tamna (škura) bura nastaje u hladnom sektoru ciklone, kad duboka ciklona zahvati naše krajeve i veći dio Sredozemlja. Odmicanjem ciklone na istok bura zahvaća sve veći dio primorja. U takvim prilikama padaline mogu biti obilne.

Bura najčešće puše u hladnom dijelu godine, često izaziva teškoće u prometu. Ponekad i ljeti može biti jaka, a tada često zbog mahovitosti pridonosi širenju šumskih požara.

JUGO
Jugo (široko) najčešće puše kao jugoistočni vjetar. Jugo najčešće nastaje tako da se zračna masa sa sjeverne Afrike prolazeći preko Sredozemlja obogati vlagom, pa kod nas dolazi kao topao i vlažan zrak. Često tada padnu i prljave (blatne) kiše. Slično kao i kod bure i jugo može biti anticiklonalno i ciklonalno.
• Anticiklonalano jugo nastaje u situaciji kad je nad jugoistočnom Evropom anticiklona, a nad zapadnom ciklona. Tada je vrijeme često vedro ili uz visoku naoblaku, temperatura i vlažnost zraka rastu. Takvo se jugo zove i suho, gnjilo jugo.
• Ciklonsko jugo nastaje premještanjem ciklone iz Zapadne Evrope na Jadran. Riječ je u stvari o zračnom strujanju u toplom sektoru ciklone (nakon čijeg prolaska zapuše ciklonska bura). Kiša, grmljavina, ponekad i olujne brzine vjetar prate ciklonsko jugo.

MAESTRAL
U toplom dijelu godine u primorju često puše i maestral. Riječ je o vjetru sjeverozapadnog strujanja između azorskog maksimuma i polja niskog tlaka na istoku. Maestral koji puše ujednačenom, malom brzinom za vedrog vremena je klimatski koristan jer ublažava dnevne vrućine na otocima i uz obalu.

Vjetrovi u kopnenoj Hrvatskoj imaju nazive prema stranama svijeta. Dok na Jadranu puše bura u unutrašnjosti prevladava sjeveroistočni vjetar, dok za vrijeme juga prevladava jugozapadno, južno ili jugoistočno strujanje.

Raspored osnovnih tipova klime u Hrvatskoj

Srednje vrijednosti temperature zraka, količina padalina i njihov godišnji hod određuje klimatske regije Hrvatske koje ujedno predstavljaju i osnovne klimatsko-ekološke prostore. Prema svjetski prihvaćenim kriterijima tipiziranja klime (W. Köppen) najveći dio područja Hrvatske obuhvaća umjereno topla kišna klima (tip C), dok samo visoki planinski krajevi imaju snježno-šumsku klimu (tip D). Zamišljena granica između tipova C i D za cijelu Liku i Gorski kotar nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1160 metara tj. slijedi siječanjsku izotermu od –3 ºC. Za malu površinu Hrvatske ipak su značajne podvarijante tipa C jer su razlike u klimi nizinske i gorske Hrvatske prema primorju ipak značajne i izražene. Osnovne značajke klimatskih tipova i podtipova odnose se na standardno razdoblje 1961.-1990.g.

Razlikujemo tri podvarijante tipa C klime:

• Mediteranska klima s vrućim ljetima (tip Csa) – imaju je otoci i uski obalni pojas Jadranskog mora južno od Lošinja i Paga tj. otočni i obalni prostor Dalmacije. Ljeto je suho i vruće, dok je zima blaga i kišovita. Srednja siječanjska temperatura je oko 6 ºC, dok je srednja srpanjska temperatura oko ili viša od 22 ºC. Količina padalina je između 700 i 1500 mm, najviše u hladnijem dijelu godine, osobito studeni-prosinac. Kiše su uglavnom posljedica ciklonalnih kretanja vezanih uz opću cirkulaciju zraka u Evropi. Snijeg je rijetka pojava i vezan je za prodore hladnog kontinentalnog zraka. Jedino na najvišim dijelovima otoka (Brač, Hvar, Korčula) vlada druga varijanta ove klime – mediteranska klima s toplim ljetima ( Csb).

• Umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom (Cfa) – obuhvaća širu unutrašnjost Dalmacije, Kvarnerske otoke i Istru. (za standardni period 1931.-1960.g. ovaj je prostor imao sredozemnu klimu s toplim ljetom – Csb). Riječ je o perimediteranskom prijelaznom pojasu gdje se osim utjecaja sa Sredozemlja, osjećaju i klimatski utjecaji sa kontinenta. Ljeta su vruća, a zbog kontakata sa groskom Hrvatskom padne i više padalina. Zime su svježije, uz utjecaje iz unutrašnjosti.

• Umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom (Cfb) – vlada u najvećem dijelu Hrvatske – cijeli panonski i peripanonski prostor, te najveći dio gorske Hrvatske. ( u ranijem razdoblju svrstana kao hladnija klima Cfc). Srednje siječanjske temperature zraka kreću se između –2 i 0 ºC, a srpanjske od 18 do 22 ºC. Na krajnjem istoku prelaze 22 ºC. U Istočnoj Hrvatskoj je ljeto nešto toplije, a zima hladnija u odnosu na sjeverozapad, a to je i poslijedica slabljenja maritimnih utjecaja. Ovo klimatsko područje ima znatne prostorne razlike u godišnjoj količini padalina. Gorski krajevi imaju od 1500-2000 mm, Lička visoravan, Kordun, Banija od 1000-1500 mm, područja sjevernije od doline Save od 700-1000mm, dok dijelovi Baranje i Vukovarsko-Iločko područje imaju manje od 700 mm godišnje. Padaline su dosta ravnomjerno raspoređene tijekom godine, s proljetnim i jesenskim maksimumom. Početkom ljeta i u proljeće padaline su konvekcijske, a jesenski maksimum je vezan uz prolaz ciklona. Snijeg se zadržava različito dugo na tlu, najčešće do 40 dana godišnje. U ovom su klimatskom području godišnja doba najbolje razvijena i izražena.

Snježno-šumsku ili borealnu klimu (Df) – imaju samo krajevi iznad 1160 metara nadmorske visine u gorskoj Hrvatskoj. Riječ je o malim «otocima» u najvišim dijelovima planina – Dinara, Kamešnica, Kapela, Risnjak, Velebit. Ljeta su kratkotrajna i svježa, sa srednjim srpanjskim temperaturama od 15-20 ºC. Zime su hladne, sa siječanjskim srednjakom nižim od –3 ºC. Tijekom cijele godine je velika vlažnost, dok je maksimum padalina u kasnu jesen. Na ovom području padaju orografske, konvekcijske i ciklonske kiše, dok je tijekom hladnijeg dijela godine snijeg redovita pojava. On se zadržava do 100 dana godišnje. Snijeg u ukupnoj godišnjoj količini padalina od 2000-4000 mm zauzima oko 20%. Ovo područje spada među područja s najvećom količinom padalina u Europi.