Večernji suton,vraćam se iz škole umoran. Krupan i vlažan snijeg  lagano se vije oko tek upaljene ulične rasvjete, zimska atmosfera, u sred  ožujka. Promatram  užurbane ljude koji hitaju svojim kućama,vrijeme tako brzo leti,ali lepršanje pahulja kao da koči tok vremena. Osjećam kako je sve stalo,zalazim u pusti dio  grada. Tišina,kristali mi škripe pod nogama. Sve je tako magično, tajanstveno. Udišem hladan zrak  koji  je došao iz sjevernih krajeva, tako je osvježavajući   i čisti.  Uživam u posljednjem trzaju ove zime koja je bila blaga. Vraća mi se sjećanje na veljaču  2012. Bio je to surov mjesec, neki ljudi će ga pamtiti do kraja života, jer im je oteo najmilije. Ehh…strasna je to bila zima.

…ustajem iz kreveta,opet kasnim u školu,ne mogu da vjerujem da sam se uspavao. Izlazim iz svoga stana,polako je počelo da se razdanjuje. Sitan suh snijeg polako propada, presijavajući se na svjetlosti. Zvukovi iz grada su prigušeni,kao da se neko čudo nadvija nad cijelim gradom i guši zvuke automobila i autobusa. Hladan vjetar kreće da puše, zavijajući i među ogoljelim granama. U žurbi promatram  tupe poglede ljudi,bez osmijeha i emocija. Na stanici sam neko vrijeme čekao autobus da bih otišao do škole koja je na drugom kraju grada. Nije me bilo vise briga za to sto ću zakasniti,jer sam znao da se sprema nešto  veliko…Snijeg polako pojačava,a vjetar se intenzivira, šou može da počne pomislih u sebi.

Stižem u školu i imam sta da vidim,nas petnaestak je samo došlo. Odmah sam bio razočaran, jer sam mogao da nastavim da spavam u svom toplom krevetu,no nema veze, tu je društvo koje uvijek oraspoloži i nabaci osmijeh na lice. Od satova nije bilo ništa,jer je snijeg počeo jako da pada,pa su i profesori počeli da se brinu kako ćemo svojim kućama. Na satovima  sam promatrao kako se vidik  u daljinu polako smanjuje, nestaje, guta ga gust snijeg koji nemilosrdno pada.

Na petom satu  dobijamo informaciju da idemo svojim kućama, proglašeno je izvanredno stanje zbog snijega. Radujemo se, skačemo. Međutim tu tek kreće muka…

Sa 3 prijatelja izlazim iz škole, snijeg pada kao da neko posipa,ulice neprohodne. Autobusi koji prolaze pored škole više ne voze, jer se ne mogu popeti uz uzbrdicu. Nema veze, ići ćemo na drugu stanicu. Ta stanica je od škole udaljena oko kilometar. Beograd je ipak to, gužve su nastale za tili čas, kolone automobila nepregledne, kilometarske. Počelo je naše mučenje, tek smo nekoliko reci razmijenili ,ne možemo pričati jer nam zastaje dah probijajući se kroz snijeg do koljena i strasnu vijavicu. Snijeg je nevjerojatno jako padao, tako nešto o nisam u životu vidio za svojih 17 godina. Automobili su zakrčeni na najprometnijim ulicama,tramvaji prazni, stoje u mjestu, dok gradom vlada buka…što od sirena i ljudi koji se dovikuju,što od vjetra koji fijuče i raznosi snijeg na sve strane.

Polako počinjem da osjećam hladnoću na prstima,obraze već ne osjećam,a i kako ne bih kada je napolju -10. Nekako sa prijateljima  uspijevam da dođem do stanice,trebalo nam je cijelih sat vremena. Stojimo mi tako jedno 15  minuta, autobusa i tramvaja i dalje nema, kolona stoji, ne mrda ni makac. U sebi počinjem da psujem,do sada sam već mogao biti kući. Što da radimo, krećemo mi pješke još 1 kilometar, sta da se radi. Jedva smo se mimoilazili sa ljudima na uskim prtinama od snijega. Ne da je sve vrijeme jednako padao nevjerojatnom jačinom,nego je i pojačavao. Počinjemo da se žalimo na bolove na nogama i na prstima. Počele su smrzotine da nam se pojavljuju. Doduše ,pod jaknama nam je toplo,ali ekstremiteti mrznu…čudan je to osjećaj.

Mokri,smrznuti i umorni stižemo do glavne stanice čekajući autobus do periferije grada. Hvala Bogu pa je to autoput pa autobusi voze neometano iako ima dosta ugaženog snijega.

Posle 5 sati stižem kuci,a obično mi treba sat i 20 minuta. Naporan je to bio put,naporniji od svakog treninga. Na svojoj kozi sam osjetio koliko je teško funkcionirati na takvoj  oluji. Od tada razumijem muke ljudi u ruralnim krajevima koji nemaju putove do svojih kuća, nemaju vode ni struje,jer led sve uništava.

Bio je to dan i period koji mnogi i danas pamte,svi. To je bila jedna od najjačih zima. Zima se na prvi pogled čini kao jedno od najljepših godišnjih doba, ali takvo mišljenje vlada tek dok zima ne pokaze svoje zube. Snijeg, hladan vjetar koji se zavlači u kosti, led koji lomi i najtvrđe stijene, fijuk koji izaziva jezu,s ve su to tamnije strane zime koje su se sručile na naše krajeve. Toplije vrijeme je zavaralo prost gradski narod da zima te 2012. godine neće doći u naš kraj. Ali i avaj, redovan gost je onaj koji dolazi redovno, a ne onaj koji po katkad izostane. Svi znamo da je zima redovan gost i obilazi nas sa svojim bijelim pokrivačem i hladnim pogledom kakvim nas je strefila prošle uzimajući danak i nešto najznačajnije,ljudski život.

Komentari