Najvjerojatniji uzrok stagnacije značajnijeg porasta temperature na površini Zemlje u posljednjih deset godina ili nešto više leži u prirodnim ciklusima – serija La Nina događaja i negativne faze manje poznate Pacifičke dekadne oscilacije PDO (Pacific Decadala Oscilation) – koje su dovele do promjene režima standardne cirkulacije u oceanima premještanjem dijela prekomjerne topline u veće dubine. Iako su neke od prethodnih godina bile obilježene kao najtoplije otkako se vrše mjerenja znanstvenici očekuju da će porast temperature na planeti u narednim godinama poprimiti još više zamaha.

„Pauza“ u globalnom zatopljenju promatrana od 2000.godine nastupila je nakon perioda porasta temperature u kasnom 20. stoljeću. Početkom sredine 1970-ih godina globalna temperatura je porasla za 0.5 °C u periodu od 25 godina. Krajem stoljeća pak, srednja vrijednost promjene površinske temperature na planeti je bila približna nuli. Unatoč stagnaciji porasta temperature, svaka od prethodne tri dekade je bila značajno toplija nego bilo koja prethodna dekada od 1850.god.

Dugoročni vremenski trend promjena u vremenu stoljeća ili više –je ono što definira „globalno zatopljenje“ a ne promjena sa godine na godinu ili dekade na dekadu. Povećana emisija ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova od vremena Industrijske revolucije objašnjavaju povećani trend porasta globalne temperature tokom prošlog stoljeća a količina emisije se nije značajnije smanjila posljednjih godina. Pitanje je koji je drugi čimbenik koji utječe na cijeli klimatski sistem u smislu „pauze“ u porastu površinske temperature na Zemlji.

Tijekom posljednje dekade, neuobičajeno dugi ciklus solarnog minimuma, nekoliko vulkanskih erupcija i relativno manja količina vodene pare u stratosferi možda su pridonijeli privremenom hlađenju atmosfere. Ipak, posljednja istraživanja sugeriraju da bi prirodne klimatske promjene koje nastupaju na planeti, tj. Kratkoročne fluktuacije u klimatskom sistemu mogle igrati glavnu ulogu u stagnaciji porasta temperature premještajući višak topline u dublje dijelove oceana.

Jedna od najpoznatijih klimatskih oscilacija – El Nino – Južna oscilacija (ENSO) ciklus – uzrokuje promjene u površinskoj temperaturi mora u tropskom dijelu Pacifika. Iako ENSO proizlazi iz ekvatorskog dijela Pacifičkog oceana, jaki El Nino ili La Nina događaj sposobni su proizvesti pozitivne i negativne oscilacije u globalnoj promjeni temperature. Od posljednjeg glavnog El Nino događaja od 1997-1998, serija La Nina događaja dominirala je tropskim dijelom Pacifika,uzrokujući duže hlađenje površinske temperature mora koje je najvjerovatnije zaustavilo i porast globalne temperature.

Dokazi globalnog utjecaja serije La Nina događaja proizlaze iz eksperimentalnog modela od strane tima znanstvenika iz Scripps instituta za oceanografiju. Tijekom eksperimenta „prisilili“ su klimatski model da pobliže slijedi promjene temperature u tropskom dijelu Pacifika tijekom La Nina događaja. Rezultat takvog pristupa je bio takav da klimatski model nije davao značajniji porast temperature na globalnoj razini od 2000.godine. Ovaj rezultat doveo je tim znanstvenika do zaključka da bi se trend porasta globalne temperature na planeti nastavio tijekom prošle dekade da nije bilo podužeg hlađenja oceana u Pacifiku tijekom serije La Nina događaja.

Iako nije bilo značajnijeg porasta u globalnoj temperaturi površine Zemlje tijekom posljednje dekade to ne znači da je višak toplinske energije na Zemlji nestao tek tako. Višak toplinske energije zarobljen efektom staklenika, osim utjecaja na globalni porast temperature, uzrokuje i povećano isparavanje vode, topljenje ledenjaka a pored ostalih utjecaja može ostati „zarobljen“ u dubljim dijelovima oceana uzrokujući promjene u cirkulaciji oceana.

Kako ukupna vodena masa mora na Zemlji pokriva 71% Zemljine površine, važna je i činjenica da oceani apsorbiraju više od 90% viška toplinske energije u atmosferi koja je zarobljena stakleničkim plinovima. Analizirajući temperature oceana na različitim dubinama, znanstvenici su primjetili da dublji dijelovi oceana – dubina veća od 800m – bilježe značajan porast temperature od 2000.godine dok se dio oceana na manjim dubinama zagrijava dosta sporije. Ova promjena nastupila je u isto vrijeme kada je klimatski proces nazvan Pacifička dekadna oscilacija (PDO) prelazio iz negativne u pozitivnu fazu.

Za razliku od ENSO ciklusa koji utječe na klimu sa vremenskim promjenama na bazi jedne godine (potrebno vrijeme promjene određenih faza), PDO ciklus utječe na klimu na dekadnoj vremenskoj bazi. Od 1990 godine, negativna faza PDO ciklusa je doprinjela hlađenju površinske temperature mora tropskog (slično La Nina fenomenu) i sjeveroistočnog dijela Pacifika. Snažni vjetrovi koji prevladavaju u negativnoj PDO fazi dovode do miješanja površinskog dijela mora sa dubljim dijelovima oceana pri čemu se toplina na taj način dovodi do većih dubina.

Duboki dijelovi oceana mogu neko vrijem „sakriti“ taj višak toplinske energije zarobljen stakleničkim plinovima unutar atmosfere, doprinoseći „pauzi“ u trendu porasta globalne temperature u posljednoj dekadi, ali bitno je znati da energija ne može tek tako nestati i ostati vječno zarobljena u dubljim dijelovima oceana. Naposljedku, prirodna cirkulacija oceana može taj višak topline opet vratiti nazad na površinu oceana, što se na primjer može dogoditi za vrijeme El Nino događaja.

U međuvremenu, ostali indikatori klimatskih promjena – topljenje leda na Greenland-u, porast globalne razine mora i ostalo – daju nam jasne signale da se Zemlja i dalje zagrijava. Tijekom narednog stoljeća, globalni porast temperature uzrokovan ljudskim faktorom će se nastaviti sa prirodnim periodičkim porastima ili padovima temperatura sa dekade na dekadu.

Tekst napisao. Barić Josip

Komentari