Legendarni domar Ante koji već desetljećima ugošćuje planinare na Zavižanu, odlično se snašao u medijskom nastupu, predstavivši Velebit na jednostavan, no nadahnut način.

Prisjetimo se, član Crometeo tima, Aleksandar Gospić, početkom godine na našem portalu objavio je kolumnu o Zavižanu i Anti Vukušiću, a možete je pročitati OVDJE.

Jedan od najpoznatijih svjetskih dnevnih listova, engleski Guardian , na svom je portalu pod rubrikom »putovanja« ovih dana objavio videoreportažu o legendarnom domaru planinarskog doma na Zavižanu Anti Vukušiću . Iskusni Ante koji već 37 godina na Zavižanu u ulozi zaposlenika DHMZ-a održava meteopostaju Zavižan, no što je još važnije, kao domar ugošćuje brojne planinare u najpoznatijem velebitskom planinarskom utočištu, odlično se snašao u medijskom nastupu za čitani Guardian, predstavivši ljepotu života na Velebitu na jednostavan, no nadahnut način, piše Novi list.

Objasnio je tako Vukušić novinarki Guardiana Luciji Stojević i gledateljstvu diljem svijeta kako na lijepom, ali surovom Velebitu raste više od 2 tisuće biljnih vrsta, od čega 50 endemskih, kako je fascinantna planinarska Premužićeva staza koja u 60 kilometara »spaja« Zavižan s Baškim Oštarijama dokaz kako su i tridesetih godina prošlog stoljeća ovdašnji ljudi mislili na turiste i turizam, kako temperatura na Velebitu zna pasti i 29 stupnjeva ispod ništice, te kako se svakojakih životinja može tamo sresti – od medvjeda do vuka. A baš kao što je raznolika flora i fauna, nastavlja Vukušić, tako su raznoliki ljudi koji dođu do 1594 metara visokog doma. Od hodočasnika, skauta, pa sve do pustolova koji na Zavižan dođu u sandalama – ironično će on – kao da idu u kakav salon ljepote.

– A možda smo i svi mi koji ovdje živimo pomalo pustolovi, zaključit će Ante zamišljenog pogleda uperenog nekamo iza kamere, dok mu se u krilu nemirno vrti jedan od unučića. I Guardianovu novinarku, baš kao i mnoge druge prije nje koji su popričali s mudrim domarom, ponajviše je fascinirala činjenica da on i njegova obitelj gotovo sve dane u godini provode u pomalo izoliranom predjelu prirodnog okružja Zavižana. U reportaži su tako svoje mjesto našle i nevjerojatne fotografije ulaznih vrata doma potpuno zatrpanih snijegom, kroz koja se ponekad, tvrdi Ante, ne može izaći ni po sedam dana.

– Događalo se i po 40 dana da sam bio sam i da nitko nije došao, kao na pustom otoku. Nije lako živjeti ovdje, ali sve ima svoju čar. Ja ne bih mogao u gradu živjeti, niti se pomiriti s vrevom automobila i semafora. Nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj kome malo treba, zaključit će Ante sa smiješkom dugogodišnjeg velebitskog vuka na kraju priloga koji se može pogledati na ovom LINKU.

Tri anđela

Jesam li zadovoljan svojim životom? Bogu hvala jesam. Imam četvoro dice i troje unučadi, predobru suprugu i dobro zdravlje, imam krov nad glavom, šta za ist i pit, radin posao koji volin, živin na mistu koje volin, što će mi više? Znan, nije baš normalno da ti do prvih susjeda, ‘oćeš onih u Kladi, ‘oćeš onih na Oltarima treba dva sata, a što si stariji to ti se i puti više rastežu, ali meni to ne smeta.

Najveća srića mi je mojih troje anđelčića – sedmogodišnji unuk Jakov, šestogodišnja princeza Veronika i trogodišnji vragolan Šimun. Oni
su moja srića i zadovoljstvo. Ma tog novca vrednijeg od mojih šetnji Velebitom s unukom Jakovom, kad mu dida pokazuje doce i vrhove, kad ga uči toponime, nazive biljaka, kad ga uči o životu na Velebitu.

Pa moja Veronika i njezin vedri osmijeh, a o uvijek na neku nepodopštinu spremnom Šimunu da i ne govori. Jesam, sretan sam čovjek, kaže Ante uz kojeg se stišće didov Jakov, koji je ove godine krenuo u prvi razred osnovne škole i kojem rastanak s didom teško pada.
– Prije bi ostao kod dide nego iša u školu. A što ću tamo, kod dide je najbolja škola – zaključio je Jakov.

Antini hobiji

Istina je, član sam mnogih društava: Planinarskog društva Rajinac iz Krasnog, lošinjskog PD Osorčica, Lovačkog društva Jarebica iz Senja, senjskog pčelarskog društva Drača, i Hrvatskog numizmatičkog društva, ali nisam ja ni planinar, ni lovac, ni pčelar. Ja sam bio i ostao čovjek s Velebita i baš kao i drugi takvi po potrebi sam sve nabrojeno, a numizmatika mi je hobi. Treba se nečim zabaviti za dugih zima. Je, i fotografija mi je hobi.

Dok šećem Velebitom, berem ljekovito bilje i punim dušu ljepotom, stanem i uslikam neku životinju, neki cvijet, neku prirodnu pojavu. Ja to onako usput. Pravo da vam rečem, ne znam šeće li aparat mene ili ja njega, šali se Vukušić i dodaje kako je Velebit neiscrpno vrelo inspiracije svakom zaljubljeniku u prirodu i fotografiju. Primjerice, on satima može gledati igru tridesetak konja u vlasništvu sina mu Božidara i čekati onaj pravi kadar. Jednako ga oduševljava i u led uramljen endemski velebitski cvjetak, čudnovata igra oblaka na nebeskom svodu ili kako reče – najljepši zalasci sunca na svijetu koji se iščitavaju sa Zavižana, a o u snijegu i ledu uklesanim neobičnostima da i ne govori.

Naklon Mariji

Iako se na prvi pogled čini kako je Ante Vukušić, meteorološki tehničar ili motritelj Meteorološke postaje Zavižan s četiri desetljeća dugim stažem glavna uloga ove zavižanske priče, e pa nije. Nju već 40 godina u onoj životnoj priči, neraskidivo vezanoj uz ovu velebitsku, igra Marija Vukušić, Antina supruga.

– Vjerovali vi ili ne, ja sam svoj medeni misec čekala punih trideset godina, ali mi se isplatilo. Evo, traje mi već cilo desetljeće, kaže Marija, pa pojašnjava – kad san se za Antu udala, znala san i za koga iden i kud iden, ali što ćeš, ljubav ne pita. I tako smo Ante i ja 30 godina imali ljubav na daljinu. On na Zavižanu, a ja s dicon u Gornjoj Kladi. Liti bi se vidili i to van je to. A onda su dica narasla, završila škole, poženila se i eto mene na Zavižanu kod mog Ante. Kako došla, tako i ostala. O tome vam ja pričam. Kako san se navikla na samoću? Pa nisan sama. S Anton sam, a imam svoje hobije. Pleten, nekad san slušala televiziju ali, nažalost, sad ni to.

Kako slušala televiziju, pitali su Mariju novinaru Novog Lista?

– Lipo. Slušala jer slike nije bilo, a tona jest, ali od kad smo sišli s krova ništa više nismo našli, odnosno – digitalna televizija mi je oduzela i ton. A šta ćeš, uvik mi ostaju Ante i radio. Svašta smo moj Ante i ja prošli u ovih 40 godina, ali baš kao ni on, ni ja ništa ne bi mijenjala. Ima čari čak i u situacijama kad bi ja upala u snig pa me Ante vuče van, onda za pet metara on, pa ja njega izvlačim. Sve ti je to dite moje život, a o onom ‘ko ga živi ovisi hoće li mu prići s vedrije ili tamnije strane. Ja uvijek prilazim s vedre, priča nam Marija i kaže – samo vi pitajte, na sve ću vam ja odgovorit ako buden znala odgovor.

No, postoji jedno pitanje na koje Marija nije odgovorila. Pitanje je obično. Glasi – kako ste se vi i šjor Ante upoznali. A odgovor je:

– Rodila san se u Rovanjskoj, s dvi godine preselila u Retkovce kraj Vinkovaca i tu staje priča jer na pitanje kako smo se Ante i ja upoznali nisam dala odgovor ni svojoj dici, pa neću ni vama. To je moja i Antina tajna koju ćemo dici otkriti kad dobijemo prvo praunuče, a možda ni onda, uz gromoglasni smijeh kaže Marija. Njezina kći Anamarija potvrđuje izrečeno, a novinarka bi tek sad dala štošta da sazna tajnu, no sva nagovaranja nisu urodila plodom.

Povijest kaže

Sustavna meteorološka praćenja u Europi počinju sredinom 19. stoljeća, a kod nas 1851. godine u Dubrovniku. Do kraja 19. stoljeća na području današnje Hrvatske bilo je već više od 100 većinom kišomjernih postaja. U to doba se u Europi, primjerice u Austriji, uspostavljaju meteorološka motrenja u
višem gorju, s ciljem utvrđivanja stanja atmosfere na većim nadmorskim visinama, tj. osnivaju se planinske meteorološke postaje u koju spada i meteorološka postaja Zavižan.

Službeni početak rada klimatološke postaje Zavižan s profesionalnim motriteljem je 1. listopada 1953. godine na području starog planinarskog doma pod nazivom Krajačeva kuća. Od 1. rujna 1964. Zavižan prerasta u glavnu meteorološku postaju u sklopu obnovljenog planinarskog doma. Na meteorološkoj postaji Zavižan do sad je radilo 16 motritelja: prvi je bio Nikola Miškulin, a najpoznatiji su svakako članovi obitelji Vukušić iz Gornje Klade koji ovaj posao obavljaju kroz tri generacije, već gotovo pola stoljeća, a dali su ukupno sedam motritelja među kojima i jednu i jedinu motriteljicu zavižanske meteopostaje.

Foto: Aleksandar Gospić

Komentari